PSALAM 102 (101)
Molitva u nesreći
Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tuguizlijeva pred Jahvom.
2 Jahve, usliši molitvu moju,
i vapaj moj k tebi da dođe!
3 Nemoj sakrivati lice od mene
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje:
kad te prizovem, brzo me usliši!
4 Jer moji dani nestaju poput dima,
a moje kosti gore kao oganj.
5 Srce mi se suši kao pokošena trava
i kruh svoj zaboravljam jesti.
6 Od snažnih jecaja mojih
kosti mi uz kožu prionuše.
7 Sličan sam čaplji u pustinji,
postah k’o ćuk na pustoj razvalini.
8 Ne nalazim sna i uzdišem
k’o samotan vrabac na krovu.
9 Svagda me grde dušmani moji;
mnome se proklinju što bjesne na me.
10 Pepeo jedem poput kruha,
a piće svoje miješam sa suzama
11 zbog tvoje ljutine i gnjeva,
jer si me digao i bacio.
12 Moji su dani k’o oduljena sjena,
a ja se, gle, sušim poput trave.
13 A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka
i tvoje ime kroza sva koljena.
14 Ustani, smiluj se Sionu:
vrijeme je da mu se smiluješ
– sada je čas!
15 Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo,
žale ruševine njegove.
16 Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega
i svi kraljevi zemlje slave tvoje
17 kad Jahve opet sazda Sion,
kad se pokaže u slavi svojoj,
18 kad se osvrne na prošnju ubogih
i ne prezre molitve njihove.
19 Nek’ se zapiše ovo za budući naraštaj,
puk što nastane neka hvali Jahvu.
20 Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta,
s nebesa na zemlju gleda
21 da čuje jauke sužnjeva,
da izbavi smrti predane,
22 da se na Sionu navijesti ime Jahvino
i njegova hvala u Jeruzalemu
23 kad se narodi skupe
i kraljevstva da služe Jahvi.
24 Putem je istrošio sile moje,
skratio mi dane.
25 Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih!
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
26 U početku utemelji zemlju,
i nebo je djelo ruku tvojih.
27 Propast će, ti ćeš ostati,
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine i nestaju:
28 ti si uvijek isti
– godinama tvojim nema kraja.
29 Djeca će tvojih slugu živjeti u miru
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«