1 Čuvaj, sine, riječi moje, i pohrani moje zapovijedi kod sebe.
2 Čuvaj moje zapovijedi, i bit ćeš živ,
i nauk moj kao zjenicu oka svoga.
3 Priveži ih sebi na prste,
upiši ih na ploči srca svoga;
4 reci mudrosti: »Moja si sestra«
i razboritost nazovi »sestričnom«,
5 da te čuva od žene preljubnice,
od tuđinke koja laskavo govori.

6 Kad bijah jednom na prozoru svoje kuće
i gledah van kroz rešetku,
7 vidjeh među lakovjernima,
opazih među momcima nerazumna mladića:
8 prolazio je ulicom kraj njezina ugla
i koracao putem k njezinoj kući,
9 u sumraku između dana i večeri
kad se hvata noćna tmina;
10 i gle, susrete ga žena,
bludno odjevena i s prijevarom u srcu.
11 Jogunasta bijaše i razuzdana,
noge joj se nisu mogle u kući zadržati;
12 bila je čas na ulici, čas na trgovima
i vrebala kod svakog ugla;
13 i uhvati ga i poljubi,
i reče mu bezobrazna lica:
14 »Bila sam dužna žrtvu pričesnicu,
i danas izvrših svoj zavjet;
15 zato sam ti izašla ususret,
da te tražim, i nađoh te.
16 Svoju sam postelju nastrla sagovima,
vezenim pokrivačima misirskim;
17 svoj sam krevet namirisala
smirnom, alojem i cimetom.
18 Hajde da se opijamo nasladom do jutra
i da se radujemo užicima ljubavi.
19 Jer muža mi nema kod kuće:
otišao je na dalek put;
20 uzeo je sa sobom novčani tobolac;
a vratit će se kući tek o uštapu.«
21 Tako ga zavede svojim vičnim nagovorom,
odvuče ga svojim glatkim usnama.
22 I ludo on pođe za njom,
kao što vol ide na klaonicu
i kao što jelen zapleten u mrežu čeka
23 dok mu strijela ne probije jetra,
i kao ptica što slijeće u zamku,
i ne znajući da će je to života stajati.
24 Zato me, sine moj, poslušaj
i čuj riječi mojih usta.
25 Nek’ ti srce ne zastranjuje na njezine putove,
i ne lutaj po njezinim stazama.
26 Jer je mnoge smrtno ranila i oborila,
i mnogo je onih što ih je pobila.
27 U podzemlje vode putovi kroz njenu kuću,
dolje u odaje smrti.