1

Pouzdanje u Boga

Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
2 »Možeš li podnijeti da ti progovorim?
Ali tko se može uzdržat’ od riječi!
3 Eto, mnoge ljude ti si poučio,
okrijepio si iznemogle mišice;
4 riječju svojom klonule si pridizao,
ojačavao si koljena klecava.
5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
na tebe kad pade, čitav si se smeo!
6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
neporočnost tvoja životu ufanje?
7 Ta sjeti se: nevin – propade li kada?
Kada su zatrti bili pravednici?
8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore
i nevolju sije, nju će i požeti.
9 Od daha Božjega oni pogibaju,
na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10 Rika lavlja, urlik leopardov
krše se k’o zubi u lavića.
11 Lav ugiba jer mu nesta plijena,
rasuli se mladi lavičini.
12 Tajna riječ se meni objavila,
šapat njen je uho moje čulo.
13 Noću, kada snovi duh obuzmu
i san dubok kad na ljude pada,
14 strah i trepet mene su svladali,
kosti moje žestoko se stresle.
15 Dah mi neki preko lica prođe,
digoše se dlake na mom tijelu.
16 Stajao je netko – lica mu ne poznah –
ali likom bješe pred očima mojim.
Posvuda tišina; uto začuh šapat:
17 ‘Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan?
Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
18 Ni slugama svojim više ne vjeruje,
i anđele svoje za grijeh okrivljuje –
19 kako ne bi onda goste stanova glinenih
kojima je temelj u prahu zemaljskom.
Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20 od jutra do mraka u prah pretvore,
nestaju zasvagda – nitko i ne vidi.
21 Iščupan je kolčić njihova šatora,
pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.’