O nepravdi ljudskoj i pravdi Božjoj
Job progovori i reče:2 »Koliko se takvih naslušah besjeda,
kako ste mi svi vi mučni tješioci!
3 Ima li kraja tim riječima ispraznim?
Što te goni da mi tako odgovaraš?
4 I ja bih mogao k’o vi govoriti
da vam je duša na mjestu duše moje;
i ja bih vas mog’o zasuti riječima
i nad sudbom vašom tako kimat’ glavom;
5 i ja bih mogao ustima vas hrabrit’,
i ne bih žalio trud svojih usana.
6 Al’ ako govorim, patnja se ne blaži,
ako li zašutim, zar će me minuti?
7 Zlopakost me sada shrvala posvema,
čitava se rulja oborila na me.
8 Ustao je proti meni da svjedoči
i u lice mi se baca klevetama.
9 Jarošću me svojom razdire i goni,
škrgućuć’ zubima obara se na me.
Moji protivnici sijeku me očima,
10 prijeteći, na mene usta razvaljuju,
po obrazima me sramotno ćuškaju,
u čoporu svi tad navaljuju na me.
11 Da, zloćudnicima Bog me predao,
u ruke opakih on me izručio.
12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome,
za šiju me ščepa da bi me slomio.
13 Uze me za biljeg i strijelama osu,
nemilosrdno mi bubrege probode
i mojom žuči zemlju žednu natopi.
14 Na tijelu mi ranu do rane otvara,
kao bijesan ratnik nasrće na mene.
15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio,
zario sam čelo svoje u prašinu.
16 Zapalilo mi se sve lice od suza,
sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
17 A nema nasilja na rukama mojim,
molitva je moja bila uvijek čista.
18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti
i kriku mom ne daj nigdje da počine.
19 Odsad na nebu imam ja svjedoka,
u visini gore moj stoji branitelj.
20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga
dok se ispred njega suze moje liju:
21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom
k’o što smrtnik brani svojega bližnjega.
22 No životu mom su odbrojena ljeta,
na put bez povratka meni je krenuti.