2 Čujte, čujte gromor glasa njegova,
tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3 Gle, munja lijeće preko cijelog neba –
i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje –
4 iza nje silan jedan glas se ori:
to On gromori glasom veličajnim.
Munje mu lete, nitko ih ne priječi,
tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5 Da, Bog gromori glasom veličajnim,
djela velebna, neshvatljiva stvara.
6 Kad snijegu kaže: ‘Zasniježi po zemlji!’
i pljuskovima: ‘Zapljuštite silno!’
7 svakom čovjeku zapečati ruke
da svi njegovo upoznaju djelo.
8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku
i na svojem se šćućure ležaju.
9 S južne se strane podiže oluja,
a studen vjetri sjeverni donose.
10 Već led od daha Božjega nastaje
i vodena se kruti površina.
11 I opet vodom puni on oblake,
i sijevat’ stanu oblaci munjama;
12 kruže posvuda po volji njegovoj,
što im naloži, to će izvršiti
na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13 Šalje ih – ili da kazni narode,
ili da ih milosrđem obdari.
14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se
i promotri djela Božja čudesna.
15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda,
kako munju iz oblaka svog pušta?
16 Znaš li o čem vise gore oblaci?
Čudesna to su znanja savršenog.
17 Kako ti gòrê od žege haljine
u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18 Zar si nebesa s njim ti razapeo,
čvrsta poput ogledala livenog?
19 De naputi me što da mu kažemo:
zbog tmine se ne snalazimo više.
20 Zar ćeš mu reći: ‘Hoću govoriti’?
Ili na propast vlastitu pristati?
21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati
na nebesima što se sja blistavo
kada oblake rastjeraju vjetri?
22 Sa sjevera k’o zlato je bljesnulo:
veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
23 Da, Svesilnog doseći ne možemo,
neizmjeran je u moći i sudu,
velik u pravdi, nikog on ne tlači.
24 Zato ljudi svi neka ga se boje!
Na mudrost oholu on i ne gleda!«