2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«