Nedužni Job poznaje Božju moć
Job nastavi svoju besjedu i reče:1
Bildad govori uprazno
Job progovori i reče:2 »Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom
i mišicu iznemoglu poduprijeti!
2 »Živoga mi Boga što mi pravdu krati
i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
3 Kako dobar savjet daješ neukome;
baš si preveliku mudrost pokazao.
3 sve dok duha moga bude još u meni,
dok mi dah Božji u nosnicama bude,
4 Kome li si ove uputio riječi
i koji duh je iz tebe govorio?«
4 usne moje neće izustiti zloću
niti će laž kakva doći na moj jezik.
5 Daleko od mene da vam dadem pravo,
nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je;
zbog mojih me dana srce korit’ neće.
7 Neka mi dušmana kob opakog snađe,
a mog protivnika udes bezbožnikov!
8 Čemu se nadati može kad vapije
i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
9 Hoće li čuti Bog njegove krikove
kada se na njega obori nevolja?
10 Zar će se radovat’ on u Svesilnome,
zar će Boga svakog časa zazivati?
11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat’
i neću vam sakrit’ namjere Svesilnog.
12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti,
što se onda u ispraznosti gubite?«
Sofarova besjeda: prokletnik
13 »Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom,ovo baštini silnik od Svemogućeg.
14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka,
a porod mu neće imat’ dosta kruha.
15 Smrt će sahranit’ preživjele njegove
i udovice ih oplakivat’ neće.
16 Ako i srebra k’o praha nagomila,
ako i nakupi haljina k’o blata,
17 nek’ ih skuplja, odjenut će ih pravednik,
ljudi će nedužni podijeliti srebro.
18 Od paučine je kuću sagradio,
kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
19 bogat je legao, al’ po posljednji put;
kad oči otvori, ničeg više nema.
20 Usred bijela dana strava ga spopada,
noću ga oluja zgrabi i odnese.
21 Istočni ga vjetar digne i odvuče,
daleko ga baca od njegova mjesta.
22 Bez milosti njime vitla on posvuda,
dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
23 Rukama plješću nad njegovom propašću
i zvižde na njega kamo god došao.