Bog je daleko – zlo pobjeđuje
Job progovori i reče:2 »Zar mi je i danas tužaljka buntovna?
Teška mu ruka iz mene vapaj budi:
3 o, kada bih znao kako ću ga naći,
do njegova kako doprijeti prijestolja,
4 pred njim parnicu bih svoju razložio,
iz mojih bi usta navrli dokazi.
5 Rad bih znati što bi meni odvratio
i razumjeti riječ što bi je rekao!
6 Zar mu treba snage velike za raspru?
Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.
7 U protivniku bi vidio pravedna,
i parnica moja tad bi pobijedila.
8 Na istok krenem li, naći ga ne mogu;
pođem li na zapad, ne razabirem ga.
9 Ištem na sjeveru, al’ ga ne opažam;
nevidljiv je ako se k jugu okrenem.
10 Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim!
Neka me kuša: čist k’o zlato ću izići!
11 Noga mi se stopa njegovih držala,
putem sam njegovim išao ne skrećuć’;
12 slušao sam nalog njegovih usana,
pohranih mu riječi u grudima svojim.
13 Al’ htjedne li štogod, tko će ga odvratit’?
Što zaželi dušom, to će ispuniti.
14 Izvršit će što je dosudio meni,
kao i sve drugo što je odlučio!
15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam,
i što više mislim, jače strah me hvata.
16 U komade Bog mi je srce smrvio,
užasom me svega prožeo Svesilni,
17 premda nisam ni u tminama propao,
ni u mraku što je lice moje zastro.