2 Reći ću Bogu: Nemoj me osudit’!
Kaži mi zašto se na me obaraš.
3 Ta što od toga imaš da me tlačiš,
da djelo ruku svojih zabacuješ,
da pomažeš namjerama opakih?
4 Jesu li u tebe oči tjelesne?
Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
5 Zar su ti dani k’o dani smrtnika
a kao ljudski vijek tvoje godine?
6 Zbog čega krivnju moju istražuješ
i grijehe moje hoćeš razotkriti,
7 kad znadeš dobro da sam nedužan,
da ruci tvojoj izmaknut’ ne mogu?
8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše,
zašto da me sada opet raščiniš!
9 Sjeti se, k’o glinu si me sazdao
i u prah ćeš me ponovno vratiti.
10 Nisi li mene k’o mlijeko ulio
i učinio da se k’o sir zgrušam?
11 Kožom si me i mesom odjenuo,
kostima si me spleo i žilama.
12 S milošću si mi život darovao,
brižljivo si nad mojim bdio dahom.
13 Al’ u svom srcu ovo si sakrio,
znam da je tvoja to bila namjera:
14 da paziš budno hoću li zgriješiti
i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
15 Ako sam grešan, onda teško meni,
ako li sam prav, glavu ne smijem dići –
shrvan sramotom, nesrećom napojen!
16 Ispravim li se, k’o lav me nagoniš,
snagu svoju okušavaš na meni,
17 optužbe nove na mene podižeš,
jarošću većom na mene usplamtiš
i sa svježim se četama obaraš.
18 Iz utrobe što si me izvukao?
O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
19 bio bih k’o da me ni bilo nije,
iz utrobe u grob bi me stavili.
20 Mog su života dani tako kratki!
Pusti me da se još malo veselim
21 prije nego ću na put bez povratka,
u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
22 u zemlju tmine guste i meteža,
gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.«