Posljednja kušnja
Onda Josip naredi upravitelju svoga kućanstva: »Napuni vreće ovih ljudi hranom koliko mogu ponijeti, a novac svakog stavi u grlo njegove vreće. 2 A moj pehar – onaj od srebra – stavi u grlo vreće najmlađega, zajedno s njegovim novcem za žito.« On učini kako mu je Josip naredio.3 Kad je svanulo, otpreme ljude i njihove magarce. 4 Tek što su izišli iz grada – nisu bili odmakli daleko – kad Josip reče upravitelju svoga kućanstva: »Na noge! Pođi za onim ljudima! Kad ih stigneš, kaži im: ‘Zašto uzvraćate zlo za dobro? 5 Zar iz onog pehara ne pije moj gospodar i ne čita iz njega proricanje? Zlo ste učinili!’«
6 Stigavši ih, ponovi im te riječi. 7 Oni odgovore: »Zašto nam gospodar govori tako? Daleko bilo od slugu tvojih da učine takvo što! 8 Čak i novac koji smo našli u svojim vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara! 9 Onaj u koga se od tvojih slugu nađe, neka se usmrti, a mi drugi postat ćemo robovi tvome gospodaru.« 10 »Premda je ono što predlažeš pravo«, preuzme on, »ipak će samo onaj u koga se ukradeno pronađe biti moj rob, a ostali bit ćete slobodni.«
11 Brže spustiše vreće na zemlju i svaki svoju otvori. 12 On je pretraživao, počevši s najstarijim i završivši s najmlađim. Pehar se nađe u Benjaminovoj vreći. 13 Nato oni razdru svoje haljine; svaki ponovo natovari svoga magarca i vrate se u grad.
14 Kad su Juda i njegova braća ponovo stupili u Josipov dom, još je on bio ondje. Bace se preda nj na zemlju. 15 Onda im Josip reče: »Kakvo je to djelo što ste ga učinili? Zar ne znate da se čovjek kao što sam ja bavi proricanjem?« 16 Nato Juda odgovori: »Što bismo mogli reći svome gospodaru? Što možemo kazati, čime li se opravdati? Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Evo nas za robove svome gospodaru – jednako nas kao i onog u koga se našao pehar.« 17 »Daleko od mene da učinim tako!« – odgovori. »Nego, onaj u koga se našao pehar bit će moj rob, a vi drugi pođite mirno k svome ocu!«
18