Pjesma Debore i Baraka
Toga dana Debora i Barak, sin Abinoamov, zapjevaše ovu pjesmu:2 Ratoborno rasuše kose borci izraelski
i dragovoljno krenu narod:
blagoslivljajte Jahvu!
3 Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi!
Jahvi ja pjesmu pjevam,
Jahvu, Boga Izraelova, ja slavim.
4 Sa Seira kad si silazio, Jahve,
pobjednički kad si kročio iz polja edomskih,
sva se zemlja tresla, lila se nebesa,
oblaci curkom daždjeli.
5 Brda se tresla pred tobom, o Jahve,
Jahve, Bože Izraelov!
6 U dane Šamgara, sina Anatova,
u dane Jaele opustješe putovi;
i oni koji su putovali, obilažahu naokolo.
7 Pusta bijahu sela izraelska
dok ne ustadoh ja, Debora,
dok ne ustadoh kao majka Izraelu.
8 Tuđe bogove sebi izabraše,
i zato im rat stade pred vrata.
Za pet gradova ne bî nijednog štita!
Nijednog kralja za četrdeset tisuća u Izraelu!
9 Srce moje kuca za vođe izraelske,
za narod što dragovoljno u boj kreće!
Blagoslivljajte Jahvu!
10 Vi koji na bijelim jašete magaricama,
na sagovima sjedeći,
i vi koji hodite putovima, pjevajte,
11 uz povike razdraganih pastira kod pojilâ.
Neka se slave dobročinstva Jahvina
i vladavina njegova Izraelom!
I narod Jahvin siđe na vrata.
12 Probudi se, Deboro, ustani!
Ustani, pjesmu zapjevaj!
Hrabro! Ustani, Barače,
vodi u roblje porobljivače svoje,
sine Abinoamov!
13 Tad siđe na vrata Izrael,
narod Jahvin pohrli junački.
14 Iz Efrajima potekoše u dolinu,
za njima stiže među čete tvoje Benjamin.
Iz Makira stupaju glavari,
iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.
15 Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu,
a Naftali pođe s Barakom,
pohrli da ga stigne u dolini.
Kod Rubenovih potoka
dugo se savjetuju.
16 Zašto si ostao u torovima
da slušaš sred stada svirku frule?
Kod Rubenovih potoka
dugo se savjetuju.
17 Gilead osta s onu stranu Jordana.
A zašto je Dan na stranim lađama?
Zašto na obali mora Ašer sjedi,
mirno prebiva u svojim zaljevima?
18 Zebulun je narod što prkosi smrti
s Naftalijem, na visoravnima.
19 Došli su kraljevi, boj zametnuli,
boj bili kraljevi kanaanski,
u Tanaku, na vodi megidskoj,
al’ ni mrve srebra ne dobiše.
20 S nebeskih staza vojevahu,
vojevahu zvijezde prot’ Siseri.
21 Sve otplavi potok Kišon,
potok Kišon pradavni.
Gazi čvrsto, moja dušo!
22 Topot silan odjekuje:
jure borci na konjima!
23 »Proklinjite Meroz«, anđeo će Jahvin,
»proklinjite žitelje njegove
što Jahvi nisu u pomoć pritekli,
u pomoć Jahvi s junacima.«
24 Blagoslovljena među ženama bila Jaela,
žena Hebera Kenijca,
među ženama šatora nek’ je slavljena!
25 On vode zaiska, mlijeka mu ona dade,
u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.
26 Rukom lijevom za klinom segnu,
a desnom za čekićem kovačkim.
Udari Siseru, glavu mu razmrska,
probode mu, razbi sljepoočicu.
27 Do nogu pade joj, sruši se, leže,
do nogu pade joj, sruši se;
i gdje pade, mrtav osta.
28 Kroz prozor motri Siserina mati,
kroz prozor motri, na rešetku jadâ:
»Dugo mu se kola ne vraćaju:
što im je zapreg tako spor?«
29 Najmudrija zbori joj dvorkinja,
sebi samoj ona odgovara:
30 »Plijen su našli pa ga dijele:
po djevojku na ratnika,
po djevojku i po dvije,
halju-dvije za Siseru,
vezen rubac za moj vrat!«
31 Tako neka ginu, Jahve, svi neprijatelji tvoji!
A oni koji te ljube nek’ budu kao sunce
kada se diže u svojemu sjaju!
I zemlja bijaše mirna četrdeset godina.