9
III. POHVALA MUDROSTI
Čuj, Izraele, životne propise,prisluhni da naučiš mudrost.
10 Zašto, o Izraele, zašto si u zemlji neprijateljâ
i zašto stariš u tuđini,
11 onečišćujuć' se mrtvacima,
ubrojen među one koji su u podzemlju?
12 Zato što si vrelo mudrosti ostavio!
13 Da si Božjim hodio putem,
zauvijek bi prebivao u miru.
14 Nauči stoga gdje je mudrost,
gdje snaga, gdje li razboritost,
pa da ujedno spoznaš
u čemu je dugovječnost i život
i gdje je svjetlost očinja i mir.
15 Ali tko je otkrio prebivalište mudrosti,
tko li prodro u njene riznice?
16 Gdje su vladari narodâ,
gdje gospodari zvijeri zemaljskih,
17 gdje oni koji se igrahu pticâ nebeskih
i oni koji zgrtahu srebro i zlato
– u što se ljudi uzdaju –
te ne bijaše kraja zgrtanju njihovu?
18 I gdje su oni koji s tolikim trudom srebro kovahu
da im djela nitko natkriliti ne može?
19 Iščezli su, otišli u podzemlje!
Na njihovo mjesto dođoše drugi.
20 Mlađi ugledaše svjetlo dana,
nastaniše zemlju,
no puta mudrosti ni oni ne otkriše;
21 staza njenih ni oni ne razumješe,
ne doumiše joj se –
sinovi njeni daleko ostadoše od puta njezina.
22 Nije se čulo o njoj u Kanaanu
niti se vidjela u Temanu;
23 ni sinovi Hagarini što zemsku umnost ištu,
ni trgovci iz Midjana i Teme,
ni pjesnici priča, ni istraživači umnosti
ne spoznaše puta mudrosti,
ne dovinuše se staza njezinih.
24 Kako je veliko, o Izraele,
kako je veliko Božje prebivalište
i kako je prostrano mjesto posjeda njegova?
25 Veliko i bezgranično,
visoko – neizmjerno!
26 Ondje se rodiše divovi, čuveni od davnine,
rastom golemi, vješti u boju;
27 ali njih ne izabra Bog
niti im povjeri put spoznanja;
28 izginuše jer ne imaše mudrosti,
izginuše sa svoje ludosti.
29 Tko se na nebo pope, pa da je dohvati –
na oblake, pa da je skine?
30 Tko prebrodi more da bi je otkrio
pa da je kupi za najčistije zlato?
31 Nitko ne zna njezina puta
i nitko njezine staze ne shvaća.
32 Sveznajući – samo je on poznaje,
svojim je umom proniče:
on koji je za sva vremena sazdao zemlju
i svu je životinjama naselio;
33 on koji pošalje svjetlost,
i ona, gle, pođe;
natrag je zovne,
i dršćuć' ona ga posluša.
34 Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama;
35 zovne li ih, one mu odgovore: »Evo nas!« –
i radosno sjaju svom Stvoritelju.
36 On je naš Bog:
nitko se drugi s njim usporedit' ne može.
37 On je pronikao sav put spoznaje
i predao je sluzi svom Jakovu
– Izraelu, svome ljubimcu.
38 Potom se ona na zemlji pojavila,
među ljudima udomila.