Online Biblija

Izaija

Rezultati pretrage

Izaija - Iz 9,6

Pregled odabranog poglavlja

1Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku;
one što mrklu zemlju obitavahu
svjetlost jarka obasja.
2Ti si radost umnožio,
uvećao veselje,
i oni se pred tobom raduju
kao što se ljudi raduju žetvi,
k’o što kliču kad se dijeli plijen.
3Teški jaram njegov,
prečku što mu pleća pritiskaše,
šibu njegova goniča
slomi kao u dan midjanski.
4Da, sva bojna obuća,
svaki plašt krvlju natopljen
izgorjet će
i bit će ognju hrana.

5Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni.
6Nadaleko vlast će mu se sterat’
i miru neće biti kraja
nad prijestoljem Davidovim,
nad kraljevstvom njegovim:
učvrstit će ga i utvrdit
u pravu i pravednosti.
Od sada i dovijeka učinit će to
privržena ljubav Jahve nad vojskama.
7

Jahvina odmazda

Gospod posla riječ protiv Jakova
i ona pade na Izraela.
8Sazna je sav narod njegov,
Efrajim i stanovnici Samarije
koji govorahu
naduta i ohola srca:
9»Opeke nam popadaše,
gradit ćemo od tesanika;
sasjekoše nam divlje smokve,
cedre ćemo posaditi.«
10Al’ Jahve podiže na brdo Sion njegove protivnike
i podbada neprijatelje njegove:
11Aram s istoka, Filistejce sa zapada,
da svim ustima proždiru Izraela.
Na sve to gnjev se njegov neće smiriti,
ruka će mu ostat’ ispružena.

12Ali se narod nije obratio
onom koji ga je bio,
ne tražiše Jahvu nad vojskama.
13Zato Jahve odsiječe Izraelu
glavu i rep, palmu i rogoz
u jednom danu.
14Starješina i odličnik – to je glava;
prorok, učitelj laži – to je rep.
15Oni što vode narod taj – zavode ga,
a koji se vodit’ daju – propali su.
16Stog mu Gospod neće poštedjet’ mladićâ,
sirotama njegovim i udovicama smilovat’ se neće.
Sav je taj narod bezbožan i zao,
na sva usta bezumno govori.
Na sve to gnjev se njegov neće smiriti,
ruka će mu ostat’ ispružena.

17Da, bezbožnost se k’o oganj razmahala,
drač i trnje proždire,
pa upali šumsku guštaru,
stupovi se dima podižu.
18Plamti zemlja od gnjeva Jahvina,
narod ognju hrana postaje.
Nitko ni brata svog ne štedi,
19<19b> svatko jede meso svog susjeda.
<19a> Proždire zdesna, i opet je gladan;
guta slijeva, i opet sit nije:
20Manaše Efrajima, Efrajim Manašea,
obojica zajedno Judu.
Na sve to gnjev se njegov neće smiriti,
ruka će mu ostat’ ispružena.