Online Biblija

Knjiga Postanka

Rezultati pretrage

Knjiga Postanka - Post 3,15

Pregled odabranog poglavlja

1

Prvi čovjekov grijeh

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« 2Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« 4Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« 6Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. 7Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
8Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. 9Jahve, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. 10On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« 11Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« 12Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« 13Jahve, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
14Nato Jahve, Bog, reče zmiji:
»Kad si to učinila,
prokleta bila među svim životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
15Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.«
16A ženi reče:
»Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodariti nad tobom.«
17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
18Rađat će ti trnjem i korovom,
a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
19U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio –
prah si, u prah ćeš se i vratiti.«
20Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. 21I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. 22Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« 23Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. 24Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života.