Online Biblija

Knjiga Postanka

Rezultati pretrage

Knjiga Postanka - Post 8,11

Pregled odabranog poglavlja

1

Prestanak potopa

Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. 2Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, 4a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. 5Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
6Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; 7ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. 8Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. 9Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. 10Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. 11Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. 12Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.
13Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.
14A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.
15

Noa izlazi iz lađe

Tada Bog reče Noi: 16»Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. 17Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!« 18I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. 19Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
20I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
22Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«